Jedan od mogućih odgovora na pitanje Što je glazba? mogao bi glasiti: Glazba je umjetnost koju oživotvorujemo prirodnim ili umjetnim, odnosno elektronskim tonovima ili zvukovima, ali isto tako i tišinom ili šumovima organiziranima u vremenu. Mnogi su glazbeni teoretičari, ali i filozofi, tijekom povijesti na različite načine tumačili pojedine glazbene zakonitosti, stilove i pojave. Glazba je od pamtivijeka imala vrlo važnu ulogu u životuljudi, pa je stoga oduvijek bila dio religijskih i liturgijskih obreda i slavlja, svih značajnih društvenih događaja poput krunidba svjetovnih vladara ili ustoličenja crkvenih poglavara, vjenčanja – posebice onih raskošnih, kraljevskih, ali i onih pučkih, manje raskošnih svečanosti i zabava. Uz glazbu su se ljudi veselili, te – opčinjeni njenim harmonijama i strastvenim ritmovima – često i plesali. Ona im je i u tužnim prigodama pružala žuđenu i potrebnu utjehu.
Najraniji sačuvani stvarni dokazi o početcima i razvoju hrvatske glazbe zapisi su u kronikama, darovnicama i rukopisnim knjigama iz 11. stoljeća. Ti pisani spomenici – sekvencijari, evanđelistari, sakramenti, misali, lekcionari i antifonariji – svjedoče o glazbi kao sastavnici crkvenih obreda. Zagrebački biskup Augustin Kažotić (1260. – 1323.) prva je osoba koju povijest hrvatske glazbe bilježi kao zaslužnoga organizatora i promicatelja crkvenoga pjevanja.
Berlinski filharmoničari su jedan od najpoznatijih i najboljih njemačkih i svjetskih simfonijskih orkestara. Još od 1867. godine u Berlinu je djelovao orkestar koji je utemeljio njemački dirigent i skladateljJohann Ernst Benjamin Bilse. Bilseov je orkestar redovito nastupao u novoj koncertnoj dvorani u Lajpciškoj ulici (njem.Leipziger Straße), a berlinska je publika vrlo rado posjećivala njihove koncerte. No 1882. došlo je do razmirica u orkestru: nezadovoljni uvjetima rada i plaćom, 54 su glazbenika napustila Bilsea te 1. svibnja iste godine službeno osnovali svoj orkestar, zavjetovavši se na "međusobno neraskidivo zajedništvo" i obvezavši se osobno brinuti o financijama novoga orkestra. Ispočetka su nastupali kao »Negdašnji Bilseov orkestar«, a nakon što je brigu o organizaciji i poslovanju orkestra istoga ljeta 1882. preuzeo Hermann Wolff, dobili su i novo ime: Orkestar berlinske Filharmonije. To su ime službeno zadržali sve do 2002., kada je dužnost šefa dirigenta Berlinskih filharmoničara i umjetničkoga ravnatelja berlinske Filharmonije preuzeo Sir Simon Rattle. On je svoj angažman uvjetovao reorganizacijom Orkestra i preobrazbom Filharmonije u samostalnu javnu zakladu. Njegovim se zahtjevima udovoljilo pa je Orkestar berlinske Filharmonije od 1. siječnja 2002. i službeno preimenovan u Zakladu »Berlinski filharmoničari« (njem. Stiftung Berliner Philharmoniker) koja je tako i pravno ostvarila svoju umjetničku i financijsku neovisnost.
Ruskipijanist i skladateljAleksandr Skrjabin (1872. – 1915.) glazbeni je talent naslijedio od majke, izvrsne pijanistice Ljubov Petrovne Ščetinine koja je, nažalost, umrla samo godinu dana nakon Aleksandrova rođenja. Brigu o odrastanju i odgoju dječaka tada je u najvećoj mjeri preuzela očeva sestra Ljubov Aleksandrovna Skrjabina, koja mu je pružila i prvu glazbenu poduku. Aleksandrova je umjetnička nadarenost već u najranijoj dobi bila zapažena: kao petogodišnjak znao je na klaviru odsvirati melodije koje bi čuo, godinu dana kasnije počeo je skladati prva djela, pisati poeziju, inscenirati i izvoditi dramske predstave, sve to – dakako – u krugu obitelji. U ljeto 1882. počeo je pohađati privatnu nastavu klavira kod Georgija Eduardoviča Konjusa, a u jesen iste godine položio prijemni ispit na Moskovskoj kadetskoj školi. No, tijekom školovanja Aleksandar je često i u raznim prigodama nastupao kao pijanist pa je i ljubav prema glazbi kasnije ipak prevladala. Sergej Tanejev preporučio ga je 1885. znamenitom ruskom pijanistu i pedagoguNikolaju Zverevu, koji je odmah prepoznao genijalnu nadarenost mladoga glazbenika.
Britanska invazija (engl. British Invasion) je pojam koji u povijesti rocka označava pojavu iznimne popularnosti i uspjeha britanskih pop i rock izvođača 1960-ih u SAD-u, Kanadi, Australiji i drugim zemljama. Događaj kojim započinje prvo razdoblje te invazije (1964.-1966.) je prvi dolazak Beatlesa u Ameriku 7. veljače 1964. i njihovo gostovanje u TV emisiji Eda Sullivana.
2007. godine znanstveno je otkriven način kojim pjesma utječe na pojedine osobe i koja potiče dobar osjećaj. Dr. Tomas Chamorro-Premuzic s londonskog Goldsmith Collegea otkrio je formulu (P + Pos + T + BPM + IS), koja u obzir uzima tonalitet, slikovitost i pozitivnost riječi kako bi se došlo do izračuna najpozitivnije pjesme. Pomoću ove formule došlo se do toga da je "Wake Up Boo" britanske pop skupine Boo Radleys pjesme koja najbolje potiče dobre osjećaje. Osim nje tu su još i "Good Vibrations" (The Beach Boys), "I Want You Back" (Jackson 5), "Here Comes The Sun" (The Beatles), "Holiday" (Madonna) i druge.